Izbabrane pesme posvećene Borislavu Horvatu

Dejan Petrović
Mladić iz Vršca

Sin sirote majka i paloga borca;
Niko nije bio tako drzak sanjar;
Katkad beše ljut na nebo i tvorca;
Sad počiva miran sred grobljanskih zdanja.

On je večan mladić, kao dečak sitan,
Do kraja života buntovan i zlatan.
Često su ga vukla vojvođanska žita,
Sterijina bronza i grožđe Banata.

Zateko se usred bivše prestonice
Turobne i lažne ko ranjena ruža,
Pokušavši asfalt da razbije licem.

Borislave, zašto uvek kad sam tužan
Zapitam se da li ću te ikad sresti
Bar na nekoj mračnoj, popišanoj cesti?


Nikola Živanović
Nadgrobnica Borislavu Horvatu

Sigurno ga je odneo đavo,
Starca ukletog, punog zlobe,
Telo je možda i bilo zdravo,
Al nezdrave su staračke sobe.

Sećam se, tad još srednjoškolac,
Pogled mu beše lud i svirep,
I vikao je da sam podlac,
Priglupi klinac i vrtirep.

A o smrti je zaneseno
Pričao s čežnjom, bez pakosti,
Kao o nečemu propuštenom,
Kao o izgubljenoj mladosti.